Vrijeme je da napisem novi post!
Everytime I try to fly, I fall
Without my wings, I feel so small
I guess I need you, baby
And everytime I see you in my dreams
I see your face, it's haunting me
I guess I need you, baby
Evo, nisam vam odavno pisala... Jer vjerujte da se osjecam veoma cudno... Medjutim sutra dolaze Sara i Lada pa se nadam da ce mi one popraviti raspolozenje... Svoje cudno raspolozenje dobro prikrivam svojim glumackim sposobnostima xD a nekad vise ne mogu da izdrzim pa se zalim da me boli glava... U predproslom postu sam napisala jednu stavku koju moram pod HITNO rijesiti:
6.) I zadnja ali ne i najmanje vrijedna stvar je da sve vise mislim da osoba koja mi se svidja treba izaci iz moje glave pod HITNO! Medjutim svaki tren nesto se dogodi i tako da budem sprijecena u tome....
Bas ti i trebam uraditi, ali ne znam kako :) Prvi put u zivotuuu ja se zaljubim u nekoga i to bude osoba za koju sam se najmanje nadala :)
Tesko meni... A tesko i Azri jer ona trpi sve moje promjene raspolozenja i pokusava da me oraspolozi na sve moguce nacine... Ja vise nemam ni nade... A prije sam govorila da ona zadnja umire, pa mozete onda zamisliti dokle je to doslo...
I drugarice mi vele da se ponasam kao arogantna kucka prema svim muskarcima (osim prema naj drugu i pojedincima)... Ali to situacija od mene trazi... Jednostavno se tako stitim od surove danasnjice :)
Danas sam bila u gradu, smijala se, veselila (ali Azra je opet primjetila da nesto nije u redu, a i glava me pocela boljeti tako da se sve sastavilo :)) Kupila sam haljinicu i bolero (bilo mi je prijeko potrebno :P [ahaaaaaa]).
Ovo ljeto i nije bas najbolje pocelo, ali raspust tek pocinje kad Sari i Ladi odu roditelji nazad in the Ceska :P
Odlucila sam da ga zaboravim i da prekinem pisati njemu pjesme i da prekinem svako vece lijegati u krevet sa mislima o njemu, i da se ne budim sa mislim o njemu, i da ga ne sanjam... I voljela bih da on prekine biti onako prokleto sladak... I da prekine imati toliko slicnosti sa mnom... I da prekine imati onako prokleto savrsen osmjeh.... Eto... Malo trazim xD
Little girl doesn't have much
She walks with a smile
She's so full of life
But she cries in the night
Just to try to hold on
No one can hear her
She's all alone
This little girl closes her eyes
All that she wants
Is someone to love
Someone to love
PS. Ove pjesme su stavljene namjerno :):):):) Jer oznacavaju moje trenutno raspolozenje :)
Veliki pozdrav od osjecajne Merime :P (iako 99,9% ljudi nikad ne bi reklo da sam ja osjecajna i emotivna osoba... 99,8% Nikad nece ni saznati kakva sam u stvarnosti...Nazalost!)
Evo da vam sada napisem jedan post sa ''malo'' filozofiranja - odavno nisam. Krenula ja na trening prije par sahati i razmisaljam... Dosla na stanicu kad vidim zanimljivu situaciju preko puta mene. Jedna djevojcica skida plakat Seke Aleksic i govori - to ce ici u moju sobu. U sebi se nasmijem, razmisljajuci o mnogi stvarima. Nedugo zatim se sjetim kako moje drugarice imaju svog ''idola'' i trose zivot ponasajuci se kao on, ili pricajuci o njemu. Zasto ljudi jednostavno me mogu biti oni. Niko nema svoje ja. Svi su samo neke otrcane kopije nekih ljudi koji cak ni ne zasluzuju da ih se spominje, a ne da se ugleda na njih. Dangube pricajuci o nekima umjesto da zive svoj zivot. Mozda nekim fraze poput: ''jednom se zivi'', ''zivi svaki dan kao da ti je posljednji'' izgledaju onako - samo da ih se kaze radi reda, ali vjerujte da je tako u 99,9% slucajeva. Neki ljudi ni ne znaju sta je zivot. Svako ima svoj stil zivljenja, a vise od polovine ljudi je stil sljedeci: - tracanje, - pricanje o momcima, - pricanje o modi (noktima xD kosi itd) - pjevanje i ''zadavanje'' uz pjesme Cece, Goce, Jelene, Dragane ili kako se vec zovu. Danas skoro niko ni ne zna (a pogotovo danasnja omladina) ko je Balasevic, Kemal Monteno, Alen Islamovic, Zeljko Bebek... Kad sagledate ovakve aspekte zivljenja zar se malo ne zapitate kako vi ''zivite''!? Ljudi trose dragocjeno vrijeme na gluposti. Najvise od svih gluposti me nervira tugovanje za momcima. Znam osobe koje su danima znale plakati (pa cak i duze) zbog neke osobe. Taman posla... Mozda mene ljudi ne razumiju kad kazem da volim samo sebe? Zar bi trebalo da ludim za nekim ko me mozda nikad nece ni primjetiti. Da trosim suze, i zivce. Niko nije toliko vrijedan da ja zbog njega patim... Niko, bas niko. Priznajem da i dan danas, ovako hladnokrvna znam zalutati u mislima. Pokusavam na sve nacine ne sanjati, ali ne ide... To je samo cista nerealnost. Nadanja za nesto neostvarivo... Ali kako moj Azrichak :) kaze ''nikad ne reci nikad''. Ponekad se potajno nadam da ce mozda ipak to biti nekad... Mozda i bude... Nikad se ne zna... Ali ono sto se sigurno zna je da nada zadnja umire. 
